Nije mi dosta inače bih već stala odavno. Želim stati ali ne još. Paše mi zabranjeni gušt. Pomaže mi jer sve drugo ne uspijeva. Ne sviđa se drugima ali oni ne proživljavaju moju bol i ne daju meni prihvatljive savjete kako da si drukčije pomognem. Dok gledam bijele i crvene crte uočavam da imam još praznog mjesta na podlaktici i nogama. Više me bole osuda i odbijanje pomoći nego ranjavanje. Obitelj i prijatelji nisu prošli moj put pa ne vide da druge opcije ne vrijede. Nisam spremna reći ne.

Paše mi društveno dopušteni gušt, sama ili u društvu. Brzo ispijem prvu čašu i uživam kad me odmah omami. Ne bih smjela uopće piti zbog lijekova i vožnje. Ne smeta mi vrsta samo želim da brzo krene, dugo traje i bude minimalan mamurluk. Uživam u okusu, mirisu, olakšanju i nestanku stresa. Mami me da nastavim do potpune opijenosti jer je onda život puno ljepši. Nestanu brige, roj misli, ukočenost i perfekcionizam. Nisam spremna reći ne.

Poljupci su slatki ili strastveni. Zagrljajem se uvjeravam da nisam sama. Skidanjem odjeće dokazujem sebi da ipak smijem vjerovati da mi ovaj put neće nauditi. Čudan je nedostatak samopouzdanja kada se skinem. Bitno je da sam zdrava a ne savršenih proporcija. Stapanje tijela mi vraća nadu da smijem uživati jer me netko želi baš kakva jesam. Preskupo je prepustiti se krivoj osobi. Gorka je njihova pobjeda. Moram opet biti spremna reći ne, moram biti jača. Moram.