Topli zrak mi grli lice dok šećem praznom ulicom. Napokon sam se natjerala da izađem iz kuće. Nije mi više izlika da je vruće vani kad je svaki dan takav. Biram sumrak jer je nebo ružičasto. Jedva čekam mrak, kišu, snijeg i zoru. Tada ljudi ne vole šetati i ne moram ih gledati ni pozdravljati. Ostaju u toplim osvjetljenim kućama dok prolazim pokraj njih. Stanem i zamišljam kako su sretni unutra, zajedno kuhaju i čiste, oproštaju si mane i žive kao  prava obitelj. Nisu savršeni ali su sretni, siti i svrhoviti. Ukopam se jer mi je teško gledati i teško krenuti naprijed. Samo upijam i priželjkujem barem trunku te “idile”.

Postala sam mizantrop a opet me još vuče i filantropija. Biram mrziti ljude i život jer se bojim boli, nemoći, pogrešaka i pakosti. Ne mogu biti sama ali ni sa ljudima. Probijam se iz crnila svoje sobe i nađem se u društvu ljudi. Ne mogu podnijeti kako pričaju, gestikuliraju, kritiziraju i razmišljaju. Kao da nisam čovjek niti želim biti kao oni, ne više. Navikli su se smijati i kada nije smiješno, plakati zbog sitnica, ignorirati tuđu patnju. Radije će okriviti bolesnika što nešto ne može kao da se ne trudi dovoljno da odmah ozdravi nego samoinicijativno preventivno pomoći. To me rastužuje, vrijeđa i još više udaljava od njih. Tjeskoba mi ne popušta ni kada me zagrle i govore što želim čuti. Mislim da nije mržnja već razočaranje i ogorčenost zbog mojih velikih nerealnih obećanja. Oni mi nisu obećali da će mi pomoći već samo natuknuli da su tu za bilo što.

Navikla sam pomagati drugima ali ne i sebi. I dalje ne mogu podnijeti da ništa ne napravim kada vidim tuđu patnju i očaj ali sebe osuđujem i mrzim jer sam samo čovjek. Moram se tjerati zdravo jesti, vježbati i razgovarati o osjećajima. Kada sam stabilno to nije nikakav problem. Kada sam tupa, tjeskobna, paranoidna, bijesna ili slomljena onda su te osnove Sizifov posao i ne mogu si dokazati da mogu napraviti barem jedan korak. Ne vidim koliko je velik i važan maleni korak. Navikla sam ovako živjeti što je ljudima čudno i neprihvatljivo. Svaki dan očekujem čudo da ću progledati i vidjeti boje, nijanse i ljude koji žele da živim. Opet nerealno očekivanje jer nisam jača od bolesti. Ponestaje mi strpljenja i snage. Sve je uzalud jer svaka minuta izgleda kao vječnost. Barem su suze lijepe i mekane. Zauvijek ću biti svoja, prazne duše i uplakana.