Svatko može imati lijepo djetinjstvo, zdravo tijelo, uspješnu karijeru i drage prijatelje ali nekad se takve želje ne ispune koliko god plakao, trudio se i molio. Ako to nemaš ispada da ne zaslužuješ da te netko cijeni, voli i poštuje. Ispada da si lijen brinuti se o sebi. S vremenom i sam povjeruješ u tu laž. Problem je što ti ljudi ne žele vjerovati da patiš. To što žele da prestaneš biti bolestan ne znači da će stati simptomi.

Bolesni ljudi su ovisni o drugima, teški, sebični, naivni i nisu dovoljno dobri. To je lakše vjerovati nego u nevidljive simptome koje vješto skrivaju. Mentalna bolest je apstraktna dok ne dođe do pucanja i hospitalizacije. Onda te ljudi vide, čuju i osuđuju kao luđaka. Ne osuđuju toliko sebe što nisu brže pomogli i ne žele znati značenje simptoma. Osuđuju te što plačeš umjesto da se boriš. Nisi u bolnici zbog običnog infarkta ili operacije koljena. Fizičke bolesti su uobičajene i prihvaćene kao normalne. Tada svi znaju što točno reći radi utjehe. Dođe bol, doktor te zakrpa, svi ti daju podršku, prestane bol i vratiš se na posao u razumnom roku. Ako si predugo na bolovanju zbog nepoznatih razloga onda je tuđa znatiželja razorna i otežava oporavak.

Sjeti se da i ti možeš oboljeti. Možda već jesi samo želiš sakriti bol i gađenje samim sobom. Vidiš da ipak možeš razumjeti težinu psihičke bolesti. Vidiš da se sve promijenilo. Ja razumijem da želiš anonimnost i suosjećanje ali nemam snage pomagati i tebi. Iako i dalje ne želim da me u potpunosti razumiješ ne želim ti biti inspiracija. Budi sam svoj heroj pa ti možda jednog dana čestitam jer si napokon shvatio što znači voditi tešku borbu protiv ovakvog života. Nadam se da ćeš pobijediti.