Jedan smeđokosi dečko često mi je prilazio s riječima: “Gdje si, usamljena?“ Bilo je tosredinom devedesetih godina prošlog stoljeća i događalo se gotovo svakodnevno u hodnikuGimnazije koju smo tada zajedno pohađali. Pod malim odmorom između dvaju školskih satisjedila bih na niskoj drvenoj klupi ispred ulaza u učionicu i nespretno izbjegavala širokiosmijeh na njegovom licu. „Nisam usamljena“, odzvanjalo je s mojih nervoznih usana, “Samosjedim sama“.

Jednog dana... ću se probuditi nasmijana jer me veseli novi uzbudljivi dan a ne uplakana jer me opet uplašila noćna mora... ću odmah odgovoriti na poruku a ne odgađati jer svaka riječ mora biti cenzurirana ... ću imati zdravu rutinu a ne preskakati obroke, uzgajati ovisnosti i dugo spavati jer se bojim života... ću voljeti sebe a ne se kritizirati za svaku sitnicu

Zeznute su riječi - trebam i ali. Trebala bi smanjiti pritisak da budem savršena ali se ne usudim jer se bojim posljedica. Trebala bi biti ponosna na sebe ali nisam jer se sramim pogrešaka.Trebala bi primijeniti korisne vještine da budem brže bolje ali ih radije podučavam.Trebam izaći iz kuće ali me tjeskoba paralizira.Trebam uživati u životu ali ne osjećam iskrenu radost. Trebam se zauzeti za sebe ali me plaši odbacivanje kada kažem ne.Trebam vjerovati u dobrotu ljudi ali sam se previše puta opekla jer sam izabrala krive.Trebam pomagati drugima ali sebi ne želim. Trebam biti ja baš kakva jesam ali si to zabranjujem. Trebam disati ali to znači da želim živjeti.

Moja tajna je da se osjećam kao promašaj u svakom pogledu. Sve sam do sada s*ebala, strgala, uništila, izgubila. Bolnica, lijekovi, distrakcije, psihoterapija i trud ne pomažu. Doktori nisu uspjeli a pokušavaju desetljećima.