S NAŠE STRANE KAUČA
S naše strane kauča
Pratite intimne ispovijesti naših članova…
Blog: S NAŠE STRANE KAUČA
Na našoj ćemo web stranici redovno objavljivati zanimljive tekstove naših članova, u kojima će oni u formi svojevrsnog dnevnika pisati o vlastitim iskustvima izmijenjenih stanja svijesti, anksioznosti, psihoze, depresije, manije, euforije, nadahnuća, vizija, burn-outa, suicidalnih stanja, psihijatrijskih hospitalizacija, paranoidnih ideja i slično. Nadamo se ovim intimnim ispovijestima razbiti zid predrasuda između “normalnih” i “ludih” i pokazati kako smo svi puno sličniji nego mislimo. Svi smo satkani od istih čežnji, krvi, mesa, znoja, suza i smijeha. Ok, neki od nas imaju i te posebne šljokice, ali ponekad su one ono jedino što svijetli u mraku.
Veselimo se ovom novom putovanju zahvalni našim hrabrim, ranjenim iscjeliteljima što će svoje izazovne autobiografske priče podijeliti s nama. Naši će autori imati svoj pseudonim kako bismo zaštitili njihov identitet i time im pružili što veću slobodu izražavanja. Vjerujem da ćete, kao i mi, nestrpljivo iščekivati nove nastavke iako se ne radi o romanima i fikciji, već istinitim i najčešće teškim životnim pričama. Imamo čast da u našoj udruzi borave iznimno nadareni pojedinci koji imaju poseban dar u riječi pretočiti svoje misli i osjećaje i one najdublje boli i patnje.
Hvala im što će nam svima pomoći da produbimo empatiju i razumijevanje jednih prema drugima, ali i prema samima sebi.
RASPADANJE
Ostarila sam, psihički i fizički. Vrtim se usporeno u krug i ne mijenjam navike a vrijeme nepovratno teče. Propadam u močvari očekivanja, laži, osude i srama. Ne da mi se više igrati kao znatiželjno, uzbuđeno, naivno, bezbrižno i neustrašivo dijete.
ČUDNI IZBORI
Ostarila sam, psihički i fizički. Vrtim se usporeno u krug i ne mijenjam navike a vrijeme nepovratno teče. Propadam u močvari očekivanja, laži, osude i srama. Ne da mi se više igrati kao znatiželjno, uzbuđeno, naivno, bezbrižno i neustrašivo dijete.
KADA BI BAREM…
Da bar mogu odmah pružiti ruku kada se žele rukovati a ne se paralizirati i analizirati da li će me ta osoba povrijediti ni da li će me zaraziti sa prljavštinom. Da bar se mogu diviti dugi a ne tupo i bezizražajno buljiti kao da nije lijepa.
JOŠ JEDAN GUBITAK
Bio je hladnjikav jesenski dan. Sunce se guralo kroz oblake i osjetila se njegova toplina na licu. Polugole grane su bile nepomične a samo su auti stvarali buku.Dočekala sam svoj red i ušla plačući. Doktorica mi je već par puta rekla da slobodno plačem pa sam nastavila. Jedva su riječi izlazile jedna po jedna i ometalo ih je jecanje.
PROLJEĆE
I trgneš se (koliko volim tu riječ), povremeno, ako imaš s kim. Ali većinom nemaš s kim.
USAMLJENOST
Jedan smeđokosi dečko često mi je prilazio s riječima: “Gdje si, usamljena?“ Bilo je tosredinom devedesetih godina prošlog stoljeća i događalo se gotovo svakodnevno u hodnikuGimnazije koju smo tada zajedno pohađali. Pod malim odmorom između dvaju školskih satisjedila bih na niskoj drvenoj klupi ispred ulaza u učionicu i nespretno izbjegavala širokiosmijeh na njegovom licu. „Nisam usamljena“, odzvanjalo je s mojih nervoznih usana, “Samosjedim sama“.





