Bio je samo ružan san. Cijela prošlost. Nemir, horor, užas, jad, košmar, panika, kaos.

Bojim se boli i straha. Rane se i dalje stvaraju a stare se otvaraju i povećavaju.

Nisi sam je postao klišej. Naravno da si sam koliko god mislio i želio suprotno.

Zar me ne voliš? Zar te moram voljeti? Život je ljepši kad te netko razumije, prihvaća i voli.

Ožiljci su urezani, postojani i stvarni. Bole me svake sekunde. Slike trauma ne blijede niti se mogu izrezati.

Da li sam vrijedna spašavanja? Tko to određuje? Ljudi, Bog, ja? Svi.