Nedostajat će mi cvrkutavi glasovi bjelogrlih piljaka. Te sićušne ptice selice uskoro će poći na daleko putovanje, ali u mene se već polako uvlači tišina.

Emocije su, bile one negative ili pozitivne, poput lego kocka koje se sakupljaju u čovjeku od ranog djetinjstva kada ih još ne razumijemo. Do odrasle dobi obično su razbacane u međuprostoru i pošto su nevidljive, a osjetljive, one koje nisu na svome mjestu krenu žuljati.

Nije samo lice, Oči koje sjaje, Usne koje govore Obrazi koji se smiju. To je srce, To je duša.

Suho lišće nosi vjetar, nježno po usnuloj cesti, Miris suhog voća ispunja zrak...

Suho lišće nosi vjetar, nježno po usnuloj cesti, Miris suhog voća ispunja zrak...

Dajte mi samo šansu da objasnim jučerašnju sebe jer dok nisam bila ovdje probijala sam se kroz sjene.

Danas želim s vama podijeliti jedan svoj tekst, objavljen u časopisu Bona prije nekoliko godina. Tema tog broja bila je "Lude žene i njihove kćerke", a taj intiman zapis, pomalo nalik dnevniku neke djevojke, prenosim ovdje u cijelosti.

Hvala za sva nova jutra.Hvala za srce što i dalje kuca.Hvala na svim dragim ljudima.Hvala na mojim anđelima čuvarima.Hvala na bolesti što me naučila, da ne možeš baš sve sam.

U početku sam bila zametak tvoje sreće. Nisam imala ni ruke ni noge, ali imala sam uši. Slušala sam tvoj baršunasti glas, pjevala si o tatinim očima i gnijezdu obloženom mahovinom, poljupcima i perjem.

U Bezdan svojih misli se rušim,dok život prolazi kraj mene,Sve svoje snove gušimjer nemam nikog raj sebe,Kule od pijesa i dvorac od soli,sve tako stvarno se čini, Zidovi ameni satkani od boli, šti kriju se u dubini...